Jutros je došao Anđeo i odveo me u Čistilište kako bih posjetila Svete duše. U ovom dijelu Čistilišta bilo je mnogo muškaraca. Jedan od njih, vrlo dostojanstvenog izgleda i odjeven u odijelo, iskoračio je kako bi me pozdravio. Nije izgledao staro. Nisam znala tko je on, a nije mi rekao svoje ime.
Rekao je: „Znaš li da sam dao sve od sebe za svog sina dok sam bio na zemlji? Kupovao sam mu stvari. Činio sam sve za njega. Ostavljao bih stvari koje sam mu kupio u njegovoj sobi, nadajući se da će ih koristiti i promijeniti se. Nikada to nije cijenio, nikada mi nije zahvalio, a ja nikada nisam vidio nikakvu promjenu.“
Rekla sam tom čovjeku: „Materijalne stvari nisu važne. Možda si ga trebao poučavati vjeri, religiji. To bi mu bilo korisnije.“
Ožao je i rekao: „Znaš, ja sam djetetov otac, i zato što sam mu stalno kupovao stvari i davao mu sve, sada moram patiti. Trebao sam razgovarati s njim o vjeri i tiho se moliti za njega. Umjesto toga, pokušao sam ga promijeniti materijalnim stvarima. Sada mi je pokazano da to nisam trebao učiniti. Sve bih to trebao predati Bogu, moliti se za svog sina i poučavati ga onome što bi mu uistinu pomoglo. Ali nisam to učinio, i sada, zbog svega toga čega sam se toliko trudio učiniti, moram zbog toga patiti.“